POVIJEST
VATERPOLSKI KLUB MORNAR

Plivačko-vaterpolski klub Mornar osnovan je u travnju 1949. kao sekcija, pa klub, a od 1951. postao je klubom u sastavu utemeljenog sportskog društva Mornar kojemu su pripali i veslački i jedriličarski klub, a poslije i podvodno istraživački klub.

Prvi predsjednik toga plivačko-vaterpolskog kluba bio je Miljenko Tomić, potpredsjednikom je izabran Dalibor Meštanek, već aktiviran u začecima sportskog društva pri Domu Mornarice.

U ta osnivačka vremena sigurno se nije moglo predvidjeti što će sve od toga izaći kad bi se našli zajedno okupljeni nekom novom stvaralačkom idejom kao na primjer: Stjepo Duvnjak, Božo Grkinić, Vlade Polić, Dinko Rizzi, Lovro Radonić, Nikola Trojanović, Boris Škanata, Bruno Cvitan, Duško Pandur i Mišo Vidović, sve sami prvi prvcijati osnivači Mornara. A nisu ni pomišljali da su osnivači kluba koji će proslaviti 60-ti jubilej s toliko medalja i trofeja.

Plivači i vaterpolisti Mornara već 1951. imaju svoje plivalište, improvizirano pontonsko plivalište na mjestu ondašnjeg veslačkog kluba Mornar, koji će kod svog hangara ostati i toliko desetljeća poslije, u vrijeme novog Hajdukovog stadiona i prvih zatvorenih plivačkih bazena. Dugo je Mornar postizao prilično bitne rezultate, a da nije imao pravog bazena. Već 1949. njegova vaterpolska momčad izborila je plasman za drugu, a onda odmah i za prvu ligu, iako se treniralo kod susjeda na bazenu Jadrana u Zvončacu.

To su vremena podatka koji se neprestano ponavlja – Mornar je prošao vaterpolske kvalifikacije za plasman u Drugu ligu u Sarajevu, gdje se prošetao turnirom bez primljenog gola s ukupnim omjerom 86:0. A već na idućem turniru u Korčuli izboren je i prvoligaški status. Tvorac nevjerojatnih gol-diferenci s nulom u broju primljenih golova bio je utemeljitelj, trener i igrač Riječanin Božo Grkinić, a s njim su bili Dinko Rizzi, Bruno Cvitan, Stjepo Duvnjak, Vlado Polić, Lovro Radonić, Mišo Vidović i – vratar Niko Trojanović.

Naravno da je iza Mornara stajao ondašnji sustav unutar kojega su se organizirano gradilo male reprezentacije s koncentratom kvalitete kao u beogradskom Partizanu. Tako je građen i Mornar, dovodilo mu se talente iz svih krajeva, a time je klub postajao glavni magnet za mlade i razvijanje masovnog sporta. I uz najmanju potporu Mornar je odletio pred svima, što je bilo i prirodno. Ali nikad se Mornar nije ponašao elitistički, niti s potcjenjivanjem. Njegovi sportski radnici i natjecatelji odgajani su u ondašnjem cijenjenom duhu skromnosti i plemenitog poimanja sporta. Dobro je sjetiti se tih davnih, potpuno zaboravljenih i danas zanemarenih vrlina.

Vaterpolisti su pet puta osvajali naslov državnog prvaka od 1952. do 1961. Nisu bili prvaci 1954. i od 1956. do 1961. kada je osvojena ta zadnja nezaboravna titula onih najstarijih legendi Mornara. Od vremena Grkinića i Duvnjaka do posljednjih generacija s imenima: Jani Barle, Vinko Rosić, Zvonimir Rino Kreković, Jakov i Ante Matošić, Marin Grubić, Ivica Bandalović, Petar Jakaša, Jure Srhoj…

Kasnije Mornarove generacije nastavile su njegovati taj stari pečat, ali nije bilo lako pratiti rezultate gornjačkih klubova, koji su i zimi imali uvjete za rad. Pa ipak su ostala zapamćena velika vaterpolska imena iz tog doba poput Petra Jakaše, Joška Kovačevića, Zorana Kačića, Zorana Družeića, Bore Savića, Dragana Matutinovića, Borisa Fradelića, Jakova Galića, pa Renca Posinkovića, Marinka Roje, Zorana Filipovića, Tonka Bezine, Branislava Zovka, Vojkana Šegvića, Joška Krekovića, Deni Marinkovića, poslije Zdeslava Vrdoljaka, Tea Đogaša, Slavka Letice .... S koljena na koljeno do danas. U međuvremenu, i u doba najvećih Mornarovih kriza, iz Poljuda je dosegnuta i sama Europa osvajanjem Kupa pobjednika kupova 1986. godine pod vodstvom trenerskog maga Dragana Matutinovića.

Kako je svaki Mornarov rezultat i svako njegovo zvjezdano ime vječito bilo u sudaru s hridinama raznih kriza, od onih objektivnih, vanjskih, pa do unutrašnjih, klupskih slabosti, tako su rezultati izostali i nisu bili ekvivalent uloženom trudu, pa se Mornar kao fenomen morao zadovoljiti priznanjem da je sportu najviše dao tim svojim karakterističnim pristupom sportu i shvaćanjem sporta, upravo u onoj mjeri u kojoj je ostao i neshvaćen kao jedan sportski anakronizam. Zbog novih društvenih i poslovnih trendova u sportu, Mornar je počeo kaskati za Partizanom, Mladosti, a kasnije i za Jugom, naposljetku i za gradskim susjedima, za POŠK-om i Jadranom.

Mornar je na međunarodnu scenu zakoračio daleke 1953. u Beču kada je osvojio Mitrov kup, turnir na kojem bi se okupila najveća imena vaterpola, pa se moglo reći da je to bila ondašnja verzija kasnijeg Kupa prvaka Europe u vaterpolu. Godine 1986. osvojio i Europu s vaterpolistima koji su uzeli trofej najboljega u europskom klupskom natjecanju Kupu pobjednika kupova.

Mornar je bio poznat i po plejadi poznatih trenera, poput Bože Grkinića najuspješnijeg trenera i jednog od osnivača Mornara, preteće suvremenog i profesionalnog rada, pa Bruna Cvitana pod čijim je vodstvom osvojena zadanja titula prvaka 1961., pa najuspješnijeg Mornarevog trenera mlađih kategorija Joška Bućana, pa najmlađeg među njima, fanatičnog mornarevca trenera i igrača Dragana Matutinovića, jednog od najuspješnijih trenera uopće, koji će nastaviti Bućanov rad s mladima i dovesti svoju ekipu do trofeja u europskom Kupu kupova.

Također je vrijedno spomenuti olimpijce Mornara koji su sudjelovali na Olimpijskim igrama i ukupno osvojili jedanaest olimpijskih medalja, bilo kao članovi Mornara ili kao članovi drugog kluba, ali su ponikli i igrali u Mornara:
Ivo Štakula, Lovro Radonić i Boško Vuksanović, učesnici na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956., na kojima su osvojili po dvije srebrne medalje.
Tomislav Franjković, učesnik na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. i osvajač srebrne medalje.
Vinko Rosić, učesnik na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. i osvajač srebrne medalje.
Zoran Kačić, učesnik na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., peto mjesto.
Renco Posinković, učesnik na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. i osvajač jedine zlatne medalje za „Mornara“.
Joško Kreković i Zdeslav Vrdoljak, učesnici na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. osvajači srebrne medalje.
Zdeslav Vrdoljak i Teo Đogaš, učesnici na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. šesto mjesto.
Mornar je imao i dva trenera koji su kao savezni treneri učestvovali na Olimpijskim igrama:
Božo Grkinić, savezni trener na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956., na kojima je s državnom reprezentacijom oba puta osvojio srebrnu medalju.
Dragan Matutinović, savezni trener Španjolske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., na kojoj je s momčadi Španjolske osvojio srebrnu medalju.

Od najvećeg uspjeha u povijesti kluba, osvajanja europskog Kupa pobjednika kupova u vaterpolu 1986. godine Mornar je proživio jedno dvadesetak godina bez pravog trofeja ili bolje reći, za njegov kao i uvijek zanosni i dobro organizirani rad najveći dometi bili su treće mjesto u Hrvatskoj, što je s obzirom na objektivno neravnopravnu bitku s moćnima tipa Jug i Mladost – ravno najvećem mogućem uspjehu.

Tri puta je osvojeno treće mjesto. Odmah na startu osamostaljenje Hrvatske pod vodstvom Joška Kovačevića i Zorana Kačića, Mornar je u tom prvom prvenstvu bio treći. Slijede godine u kojima će najdublji trag ostaviti stručan trenerski pristup Mirsada Zajmovića Mice, izuzetnog mornarevca koji je nešto ranije završio igračku karijeru da bi sve nadoknadio kao trener prve momčadi. U šestogodišnjem razdoblju Zajmović je imao kvalitetnog rada i dobrih pokazatelja njegove momčadi da će sigurno ostati zapamćen kao jedna od markantnijih trenerskih ličnosti u Mornara. Zajmović je uspio Mornara dovesti još jednom na treće mjesto. Bile su to generacije za koje su igrali i Joško Kreković i Zdeslav Vrdoljak, ali i mnogi novi, mlađi igrači, poput Slavka i Borisa Letice, Tea Đogaša, Danijela Burića, vratara Ive Brzice i Mira Kačića, Željka Kovačića … stvoreni u odličnom trenerskom radu Mornara i odgoju sportaša što je oduvijek bila Mornareva tradicija.

I Mladen Hraste će osvojiti jedno treće mjesto, što je objektivno zbilja najveći mogući uspjeh u konkurenciji s puno jačim klubovima kao što su zagrebačka Mladost, dubrovački Jug, a također i riječko Primorje, pa neko vrijeme splitski POŠK, a također i Jadran.
Mornara je stalno pratila ista sudbina, da stvara igrače, igru, trenere, generacije i generacije vrijednih imena i reprezentativaca, ali se uvijek taj mukotrpni uspon završavao na način da bi ga iskoristio drugi, jači, moćniji, utjecajniji, bogatiji i s jačim zaleđem, možda sličnim onom što ga je Mornar imao pri svom osnutku…
Dakle, ti su objektivno spretniji takmaci Mornaru uzimali dovršen posao, gotove igrače a time i godine uloženog rada, ljubavi, odricanja pa na kraju i novaca. I usprkos tome Mornar ni danas ne odustaje jer mu satisfakciju pruža činjenica da objektivno doprinosi sportu kad svi traže njegov «proizvod», njegovog mladog čovjeka, školovanog vaterpolistu predodređenog za reprezentativca.
No, brojke su brojke, i Mornar nema što više reći nego da je bio s Kovačevićem treći 1992., pa sa Zajmovićem deset godina poslije 2002. i onda s Hrastom 2006. godine. Od međunarodnih uspjeha, u novije doba, Mornar se morao zadovoljiti izletima u LEN kup ali bez osobitih rezultata.